Registracija
Upoznavanje.net vam pomaže da se povežete sa drugim ljudima iz vašeg života.

od

Život je kao putovanja u vozu. Ljudi ulaze i
silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi prijatna
iznenađenja. Ljudi proživljavaju srećne trenutke, ali ima i nezgoda,
nesreća, tuge.

Kad se rodimo i zakoračimo u voz, srećemo se sa ljudima za koje mislimo
da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Na primjer, naši
roditelji…

Nažalost, kad-tad oni će sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi,
brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva.

Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam, takođe, biti veoma važne.

To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoljeti tokom putovanja.

Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju,
Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne žele da se
zbližavaju sa drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami.

Drugi u ovoj
vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih koji su
u vozu, u toku vožnje, uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima
kojima je pomoć potrebna.

Mnogi, kada siđu sa voza, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.

Neki nas uvaljuju i u nevolje. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni
zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje
u nekom drugom vagonu.

Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih
pronađemo i da se smjestimo u njihov kupe. Međutim, na našu žalost,
često ne možemo da sjednemo kraj njih. Mjesto pored, neko drugi je već
zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun
sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci
neće vratiti. Zato, pokušajmo da svoje putovanja kroz život učinimo
najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi.
Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najbolje u njemu.

Sjetimo se i toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od
vagona može da isklizne i da je putnicima u njima možda potrebna naša
pomoć. I sami možemo doživjeti iskliznuće. Nadamo se da ćemo tada naići
na putnika koji će nas razumjeti.

Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići sa
voza. Takođe ne znamo ni kada će naši saputnici sići. Pa ni oni koji
sjede do nas.

Sigurno ćemo biti veoma tužni kada budemo morali zauvijek da napustimo
voz. Vjerovatno će veoma boljeti rastanak sa nekim prijateljima koje
smo sreli za vrijeme putovanja i koji su nam postali dragi.

Međutim, trebamo gajiti nadu da postoji glavna stanica i da ćemo
vidjeti kako svi dragi nam ljudi pristižu, sa prtljagom koji nisu imali
kada su ulazili u voz. I tada ćemo biti srećni što se ponovo srećemo.

Usrećiće nas pomisao da smo im baš mi pomogli do uvećaju svoj prtljag i da smo u njega stavili prave sadržaje.

Moramo se truditi da imamo srećno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati.

Pokušajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sjedište koje kod
ostalih putnika, koji nastavljaju putovanje, budi čežnju i lijepa i
prijatna sjećanja.