Registracija
Upoznavanje.net vam pomaže da se povežete sa drugim ljudima iz vašeg života.

Kako si mogao?


Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te.
Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?" - ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh.

Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući.


Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan.


Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.

Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatočenik ljubavi".
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.


Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni.
Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene.


Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da ćete joj pronaći krasan dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!"

A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok.


Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili.


Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.

Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja.


Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala "Kako možeš?" Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je "Oprosti".


Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.