Registracija
Upoznavanje.net vam pomaže da se povežete sa drugim ljudima iz vašeg života.

Pregled samo jednog posta.
Srce rasvijetljeno smrću

Još uvijek
mislim na tu kraljevnu od puti zlatotkane,
od građe cvjetne i zlatnih pupoljaka,
mislim na dimoviti splet njene kose,
na blijeda stopala što drhte u ljubavnom klonuću,
i misao mi roni za njom kao za nestalim znanjem,
izgubljenim iz ljudskog sjećanja,
- i hoće da je vrati mojoj duši.

Još uvijek
kad mi duša gleda tu ljepojku s grudima od limuna,
sjajoliku, s licem poput noćnih svjetila,
tijela koje opletoše bičevi plamena
i rani ga ognjevito koplje ljubavi
koje prvi bacih, dok si bila još nejake dobi
- tada mi je srcu kao da ga živa snijegom zatrpaše.

Još uvijek
ja bih svojoj dragoj s očima po obličju lopoča
njoj, lomnoj od divnog tereta mlade strasti,
njoj bi pružio ove gladne ruke blizanke
i pio bih s njenih usta vino omamno
kao što pijani pčelinji gusar u lepršavoj lakoći
krade med iz čaške lotosa.

Još uvijek
prizivam tu kraljevnu, ah, bolnu od ljubavi,
tako da je vitke noge više ne nose;
kovrče se poput slapa liju niz bijele obraze,
šarena joj halja spala i sama se raskrila,
a mirisne ruke leže kao hladne vriježe
oko moga vrata.

Još uvijek
prizivam tu kraljevnu s njenim naglim stidom,
što oblijeva joj jasno lice u svitanje dana,
dok nujne oči kolutaju sred vodenih zvijezda
zbog ljubavnog nesna;
a ona cijela, ružičasta ptica, kao da blago jedri
niz struju ljubavi, put berbe lotosa...

Još uvijek
kad bih je vidio gdje budna leži,
a brazda od surme niz obraz se sliva
i spušta se do sedefnog uha i blijede slepoočnice,
kad bih je vidio u groznici rastanka,
moja bi je ljubav oplela kao cvjetni konopac
i noć bi postala tamnokosi dragan na grudima dana.

Još uvijek
dotičem tu kraljevnu na njenoj postelji
okađenoj blagosnim hlapom mošusa
i izdisajem gustog sandala;
tu djevojku s očima svjetlucavim kao sjemenito vino,
pitomim očima što su poput tek izleglih grlica
koje se ljube kljunovima i načas otkrivaju
nutrinu malih gladnih ždrijela.

Još uvijek
ona plovi k meni na vrhuncu ljubavi,
sva rujna od vina koje sam pio s njenih usana;
usta su joj meka, pupoljasta, sva od miloduha
i plavkastih mrlja ugriza; tankovito joj tijelo
i krupne joj oči; boje, sklad prejasni;
i sva je od mošusa i mirisnog peluda
kašmirske aloje...

Još uvijek
gledam njeno lice od žeženog zlata,
lice od iskrica i zlatozarnih sjena
što se posvud njenim licem šire;
oči zvijezdovite, prozirne na ljubav,
i ljubav u njima tako malaksalu,
ko učaran mjesec u času kad Rahu
skida čini mraka sa njegova sjaja.

Još uvijek
moje oči što hite svom zalazu sad rišu, rišu
lice moga izgubljenog milja. O, zlatni koluti
što kucaju o obraz od malog lista magnolije,
o najbjelji i tako meki papir
gdje mi jadne udovice usne
ispisaše divne kitice cjelova,
da ih više nigda ne ispišu...

Još uvijek
smrt mi šalje drhat maškovitih vjeđa
nad mamenim zjenama, i milost vitkog tijela
oborenog radosnim umorom;
i utjehu drobnih rujnih cvjetića njenih dojki
što trepte iznad tkanice;
i kao melem daruje mi vlažne grimiz-usne
koje nekoć ljubljah.

Još uvijek
kraj hlađanog šuma pramaljetnih voda
stoji ašok-stablo, mladog cvata s pupoljcima od skerleta,
što se poigraše njenih prsta; u zelenoj svili
ljube se biseri, ko latice ruže u vrtovima Božjim:
svjetluca u noći blijedi obraz i sviće smiješak
od svjetlih misli, bijelasa njezin hod labuđi:
sve to me muči...

Još uvijek
kad čemerno se moje srce lomi,
tada zidovi uza kao da se ruše
i javlja se svjetlo, i u svjetlu ona,
djevojka s prstima u kosi, a hladne bjele ruke
s laktima od blage rumeni
put sunca se dižu;
i krotke oči lutaju daljinom.

Još uvijek
kad zidovi uza stežu mrklim mrakom,
u mraku sija ona, malena djevojka;
klonula na logu, smješi se i hrani malu pticu,
a vitka je, vitka kao jasen;
dremljivo sluša moju priču o zelenom grožđu
i malim jarkim voden-ružama.

Još uvijek
vidim je ko nekad, u njenom bijelom dvorcu,
pod crnim zubljama, u crvenom svjetlu,
ko u cvjetnom vezu što rastače tamu;
vidim gdje ustaje, skida prevjes s lica
i prkosna i plaha, jasno progovara:
"Gospe družbenice, vrijeme je počinku"...

Još uvijek
meni, tako udaljenom od nje, let ptičji
i kliktaj što leluja svrh drveća u dolu,
nosi njenu divnu sliku. Jer njena je pjesma
bila ko u ptice, a prilika labuđa
njezin laki hod, i poput slomljenoga krila
crnog orla padala joj tamnovita kosa...

Još uvijek
znam da je moja kraljevna bila sretna.
Vidim je uspravnu, a cvjetni joj prsti dodiruju grudi,
i nasmijano oko kradom k meni zirka.
Bijaše tamo Bog, oružan cvijetom,
i pogodi je smrtno. Umri, oh, umri sada.
Poljubi me i bit ću čišći od brzice gorske.

Još uvijek
zuje dva bazara pričom o njenoj slabosti,
a ona bješe jaka da me voli!
U malih ljudi što trguju za srebrne novce
oči su namreškane smješkom; pa ipak
nema tog princa od grada prekomorskog
koji će je privoljeti na svoju mračnu postelju.
O, mala samotnice, ti prianjaš uza me kao haljina,
o, moja djevojko.

Još uvijek
ostaje mi samo jedan osvit. Ne hajem za zvijezde
što će sjati u sutrašnjoj noći.
Još jedno kratko hladno bdijenje nad praznim srcem,
i to je sve. Noćas ni mojoj kraljevni nema sanka;
Oh, spavaj, jer tjeskoba tlači cijeli svijet,
izim moga srca rasvijetljenog smrću.

Još uvijek
jedina mi želja njeno ruho što se samo svlači,
njene dojke, taj život onostranski;
jedna noć nereda med vezenim joj skutima,
i halja zlatopleta, stid zemljine odore,
nabori što nadigraše ritam morske plime.
Vidjeh je čednu gdje ulazi u hram,
nalik cvjetnoj zastavi što krije lice Božje...

Još uvijek
pamtim besjedu mudraca sa visokih kula
gdje u mislima potratiše mladost.
U njihovu zboru ne nađoh soli šapata
moje drage, ni žubora pomiješanih boja
što su oko nas mrmorile dok ležasmo sneni;
ne nađoh malih mudrih riječi, malih umnica,
požudnih ko voda, zaslađenih željom.

Još uvijek
drvosječa sa mjesecom na sekiri kroči svojoj kući,
i vraća se ribar mokre mreže a lovina mu žuta mjesečina;
purpurni plam ognjišta
poziva ih na ljubav i počinak; užarenim gradom
luta pjevač ubogar za korom kruha
da poslije legne pod bijelu lozu sa svojom draganom.
Mjesec njene grudi obasjao a ja moram umrijeti.

Još uvijek
kao da gledam lice svoje izgubljene drage,
njene oči plahe ko zvjerke lutalice,
oči što se bore sa žalobnim vodama,
sa suzama nerođenim što bi da se rode;
i gledam njeno lice bijelo, odvraćeno,
i malo uho što sluša daleki žagor pseći,
radosno režanje dok sam bježao cestom.

Još uvijek
pamtim spore uštape što kao žute rijeke gledahu iz noći,
čuvajući snoplje žetvenoga klasja
i motreći kako pada zrela kruška;
kako je spokojna bila moja draga, a ljubav kako dragocjena!
Kao kroz šareno staklo sipilo zvijezda svjetlo,
lagašno ko rosa i već sviklo da nas sreće
na stazama voćnjaka, kuda sporo u ljubavi lutasmo.

Još uvijek
ljubav je Bog a tamna Rati prva mu nevjesta;
ali jednom sretoh njino čedo, od njih ljepše
i sjaja neviđena. I bijasmo jedno drugom prekrasni,
bijasmo java nad kojom nema sna.
I vidjeh zemlju u zalazećem suncu
i bila je crven zlatast prsten za moj smaragd,
usađen u malo ljeto moje mladosti...

Još uvijek
moj ti poklon, o, čudesna, o, hrabra ljubavi!
Ona, čija dva tabana lako podiže moj dlan
a cijelo vitko tijelo oklop stražarski,
sunula je kao zlatni panter kad ga gvožđe stegne,
i oborila se, suzna, na moje gonitelje,
i uprkos gnjevnom ocu Crnobradu,
tukla je stražare bijelim krhkim rukama.

Još uvijek
pamtim kako ljubljah čemprese i ruže,
i modre planine i sive brežuljke,
šumor mora. U zoru, o, najdraža,
gledah čudne oči i ruke leptiraste,
i prhale su ševe iz majčine dušice,
dolazila su djeca da se kupaju u potoku.

Još uvijek
nema sna mojim noćima zbog tvoje bijele postelje,
gdje si zacijelo u gorkom plaču usnula;
O, uboga mala ljubavi, smrt je u vrtu, vrijeme leti,
godina što je tako nehajno i sporo prolazila,
sad vrije u vinu jeseni a ja moram umrijeti...

Još uvijek
pamtim naš hod, zbunjen ko u onih
koji idu iz sna u veliku svjetlost;
naš hod niz reku zimsku, za suncem što tone
u zelene vale, na vrhu hitre struje,
a cvijet njegova sjaja, posut cijelim tijekom
dobro zna da mora stići more i nirvanu.

Još uvijek
ja ljubim crne oči što miluju ko svila,
zauvjek ih ljubim, tužne, nasmijane,
a kad ih skriju vjeđe - o, slađana li hlada!
Te se čini da me i tad ljupko gledaju.
I ljubim svježa usta, ah, mirisna usta,
svilorune vlasi, nježne poput dima,
i tanane prste, smijeh zelen-dragulja...

Još uvijek
pamtim doba kad je upitah:
"Gdje to vode ljubav svećenice Rati,
reci gdje se kupaju u vrijeme niska mjeseca,
jel' kupalo im toplo? I srebrom obrubljeno?
I je li istina da češljaju se prstima
u grimiz zamočenim, te su nalik grani od koralja
u crnom moru vlasi?"

Još uvijek
pamtim tvoj tako tihi odgovor,
jer smo bili jedne duše a ruka ti u mojoj kosi
i plameni krug sjećanja oko tvojih usta:
"Vidjeh svećenice gdje ljubuju sa silaskom mjeseca,
na sagu dvorane gdje kandilo zlatom gori;
A onda polijegaše nebrižno kud koja."

Još uvijek
ne znam je li ona Mahadevi, žarka ruža Šive,
ili Kapagata, vijoglava drugarica kralja,
ili sama Lakšmi, ljubičaste kose?
I ne znam pravo je li ona onaj mrki Brahma
zbog nekih svojih tajnih i visokih razloga
poslao moju blagu djevojku da zaludi sva tri svijeta,
pa da jurnu tragom njene mirisave noge?

Još uvijek
ne znam tko se smije nazvat majstorom,
tko od slikara širom bijelog svijeta,
sa bojama ružičnim, zelenim i sivim,
sa pepelom od plavca kamena i zemljanim sjenama?
Sunčani sjaj na tijelu moje neve
glasno se smije njihovu umijeću;
O, sliko koju već ničije oči neće vidjeti,
o, vrela suzo na tijelu moje nevjeste.

Još uvijek
pamtim kišu i trk crvena mnoštva
i ono dvoje što je sa mnom vedro podijelilo kišu,
što sretno je zborilo u bogatom suglasju,
a kad razmahnu oluja prionulo svako
tijelu drugoga, tijesno i radosno,
kao da im više nema razdvajanja...

Još uvijek
prečista i sjajna prilika mjeseca
kotrlja svoju zlatost niz jesensko nebo
i tanki isposnik zaboravlja molitvu;
Koliko se dublje zaboravih ja,
kad se njena usta sa okusom nebesnoga pića
podniješe pod moja! I pijana mi duša
nad cjelovom drhtala.

Još uvijek
njena usta posuta mirisom kao lotos prahom
kupka su za svijeti žar moje ljubavi,
presvjeta su tirtha i posvećeno kupalo dragoga kupača.
O, da siđem još jednom, još samo jednom,
više se nikada ne bismo rastali.
- Ja bih isplakao svoj život u njegove vode.

Još uvijek
pamtim da se u doba ocvata drveća
moj san probudio u divljoj javi, mojoj djevojci;
i mezgra njene lijeposti točila se
niz moje dane da u njima više ne vene,
ne hlapi, već da svježa i nježna miriše
u onom danu, u svim danima, sve do današnjeg.

Još uvijek
ona u koje su udovi mlađani, glatki kao pelud,
a lelujavo joj tijelo miju snene vode hlađane,
ta pitoma žar-ptica ne odlijeće,
ne napušta crno jezero vječnog rastanka,
gdje u vazi vodoskoka jedre
voden-ljiljani mojih misli.

Još uvijek
mi bacamo mreže iza najdaljih voda,
neka se u njih zamreže tabani zore,
i sve zvijezde, znane i neznane,
prije buđenja i poslije sna;
i još luke, san najvećih sanjara,
mada, sve je to isto, Vidja, sve je ništa...

Još uvijek
noć je puna srebrnih slamčica kiše,
a ja šaljem svoju dušu da vidi tvoje tijelo
posljednji, tužni put. Stojim ti ukraj loga:
U sjeni ti počiva glava i čuva blistavo mjesto
na praznom jastuku, a ruka žalosnica
pružena, dotiče ništa.
I nema na tebi ponjave.

Još uvijek
mislim da tvoja stopala ko utjeha traže moja.
Još uvijek te ovija san koji neću saznati
kada se probudiš. Ne plači u osvit,
iako umorni dan donosi tugu svagdanju,
iako mrska mu svjetlost. Vrijeme je, vrijeme
da dušu svoju odnesem.

Još uvijek
pamtih kako iđah u pohode bližnjima,
a ispod čela; duboko u oku
vidjeh im duše gdje izleću u roju
na radost moga duha;
svijet je bio nalik letu ptice, sjeni i plamenu
koji promiče nad zupčastim gorjem.
I nigdje ne bijaše djeve poput moje.

Još uvijek
smrt prilazi k meni kao utjeha.
O, sve da sam slobodan ko krilati oro,
ili stari kralj na prijestolju od slonove kosti,
noć mi ne bi svanula bez ležaja od svilene trave,
nit bi bilo lijeganja bez moje divne drage.
I bolje ne časi, nego udri, ti crna stražo,
nek presahne česma prije zore.

Još uvijek
znam da sam kušao od najžešćeg života
i visoko dizao kupe, zelene i zlatne,
na velikoj gozbi. I za trenutak malen, zaboravljen,
do ruba nalih oči slikom svoje drage,
najbjeljim prskom besmrtnoga svjetla.
Golem, oštri se nož. Kao u dan slavlja.

Autorstvo poeme "Čaurapančasika" pripisuje se Bilhani, pjesniku koji je živio u Indiji u 11. vijeku i pisao na sanskritu. No u Indiji se uvjek više znalo o samim djelima nego o njihovim autorima; tako se zna da je tema ove poeme legendarna ljubav mladog brahmina Čaure i kraljeve kćerke Vidje. Kad se njihova ljubav otkrila, Čaura je po nalogu kralja utamničen i pogubljen.
Legenda tvrdi da je Čaura u noći prije smaknuća ispjevao pjesmu o svojoj ljubavi...
Sva vremena su GMT +1. Trenutno vreme je 7:50 am.