Registracija
Upoznavanje.net vam pomaže da se povežete sa drugim ljudima iz vašeg života.

Pregled samo jednog posta.
Ropstvo

Zena sam...
Moja ispovjest prastara i tuzna
drhtala je neizgovorena
pred nepomicnom savjescu planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i zeni i orlu
koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepse mladice
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima proticu necujne rjeke bezbriznosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad nebi spavali spokojeno
pokraj zene ili pokraj sume
ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga pracen.
Nema mocvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim neklonuh
ni brda put kojeg ne dizah oci
trazeci spas.

Ljubav je bila jaca od mene.
Moje tjelo je strepilo.
Dodirujuc srecu, cestu otkritu
koja izmice u nedogled.
O, vi koji trosite suze za svaki rastanak,
za svaki cvjet
za svaki krug koji nedostje na vodi,
vi, koji bedra svoja cuvate za najvecu bol
i ostajete ponizeni pred sudbinom;

Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja
prasinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseci ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota.
Ja nisam nista mudrija od vas.

Moj put je isti put kao vodonose
koji nemoze izbjeci strminu izvora
i pocinkom neumanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Oziljci na njima isti su kao i vasi.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina sutnje.

Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vas glas, ovaj glas preplasene noci
sto je prezrela svoje ropstvo,
i hoce da postane orao.
Izadjite na ulice i vidjet cete
kako klecim na svakom pragu
na kojem je klecala Zena.

Nijedna od vas nije bila tko pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.

O, sta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
sta mi je da pregorim nekoliko proljeca
nekoliko izvora, i zetve najljepse
koje se nece vratiti nikada!
Sta je meni da prebolim travu svog djetinstva
i grad svoje mladosti.

Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kad bi vjetar zatresao
njene krosnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jaca od mene,
A muskarac je bio hram
s proceljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivsi se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stiscu hljeb
i kad nose oruzje i stijegove.

Govorila sam da moju mladost
jos nije dodirnula noc.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh
kojim zena sebe dariva zauvjek
onom s kim ce podjeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
sto su odabrale pustocu vidika
i odrekle se ljpke doline
koje se oni nisu mogli odreci.

I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
I svlacili me kao krivca, ne kao zenu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bicevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smjesila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.

Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu.
A ja sam se u njihovim rukama osjecala
usplamtjeli zar bica. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.

Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogleda, to bjehu vukovi.
To bjese zaista divljina i noc,
a ja tek plijen, pred pecinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajaca.

A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijase orao
sto je kruzio nad dolinama.
I kad su vec sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledalla onam kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put koji se vinuse najsmjeliji.

I pozeljeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata siroka i smijala se, smijala
mimo trave i plastove psenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.

I smjeh moj budio se u zoru
i prosippao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz plninu.
Cudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustvio konja pod ovim brdom,
na ovom pijesku.

I trazeci nociste na pragu zene.
I zeli da mu pjevam uspavanku
ja, koja cu prezreti njeznost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrasnju ceznju
vec citam u ljetu ptice izgubljene.

I odvrnula sam svoje lice
da zelju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krisom placuci odoh.Odoh posve sigurno.
Odoh na put zalosnih da budem pjevac lutanja.

Ja vise ne trazim. I ne vjerujem...
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bicevi postaju,
i kako je zagrljaj muskarca strasan
kada se odmaraju osvajaci
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet cuje zavijnje vukova.

Zato, mladici iz moje doline,
ne vjerujte mi kad lezim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.

Ni kad vas napajam i tetosim,
ni kad istem vasu vjernost
u zamjenu za proljetni oblk u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.

Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado pred moj sator, da g othranim.
Ja cu ga napustiti
u cas kad tama obavije polja.

Uspravit cu svoje lice
i stresti cvijece kojim ste me okitili.
I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno,
a vasa ljubav nistavna.
I vasi ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni.
Idite svojim putem zaljubljeni!

Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jaca od mene.
Ali pjesma postade orao i napusta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi i ne okrecu se.
To je ispovjest zene i robinje.
Himna ponizene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
sto je istina ostavljenih...

V.Parun
Sva vremena su GMT +1. Trenutno vreme je 5:20 am.