Registracija
Upoznavanje.net vam pomaže da se povežete sa drugim ljudima iz vašeg života.

Pregled samo jednog posta.
Osma žrtva

Sjedio sam za pisaćim stolom, i trudio sam se da izgledam zaposlen, kao što jedan činovnik i treba da izgleda u utorak u sedam i dvadeset pet ujutro. Nijesam mogao da se skoncentrišem na oglas koji sam pripremao prošle noći; ustvari, nijesam se uopšte mogao skoncentrisati na posao, jedino sam očajnički očekivao poštu.

Očekivao sam Obavještenje već dvije nedjelje. Vlada je kasnila, kao i obično...

Na staklenim vratima moje kancelarije pisalo je „Petrović i Kralj, trgovci zaštitnom odjećom“. Vrata se otvoriše i u kancelariju uđe Nikola Petrović, moj direktor, hramljući pomalo, zbog stare rane od revolvera.

„I?“ – pogledao me je upitno – „Šta se desilo sa onim oglasom?“

„Mislim da je spreman za objavljivanje“, rekoh, i pružih mu list papira. Kad će već stići ta prokleta pošta, mislio sam u sebi.

„Da li posjedujete Protek odijelo?!“ – čitao je Petrović naglas; „Najbolja krojačka umijeća na svijetu ugrađena su u Petrovićevo i Kraljevo Protek odijelo, kako bi od njega učinili lidera u svijetu muške mode“

Nikola se kratko nakašlja i pogleda me, a zatim nastavi da čita.

„Protek odijelo je elegantno i bezbjedno. Svako Protek odijelo ima specijalno ugrađen džep za revolver, koji se garantovano ne ispupčava. Niko osim vas lično neće znati da nosite oružje! U džep se može izuzetno lako posegnuti, što omogućava brzo i neometano izvalčenje revolvera. Po izboru, džep može biti na boku ili grudima“.

„Veoma dobro“, prokomentarisao je direktor. Ja turobno klimnuh glavom.

„A Protek odijelo Specijal ima džep za revolver koji se sam aktivira, najveći moderni napredak u ličnoj zaštiti! Lagan dodir na skriveno dugme ubacuje revolver u vašu ruku, repetiran i sa otkočenim osiguračima! Zašto ne biste posjetili vama najbliži Protek Shop?! Zašto ne biste bili bezbjedni?!“

„Baš lijepo“, reče direktor, „Veoma zgodan, dostojanstven oglas“. Razmišljao je trenutak. „Zar ne bi trebalo da spomeneš i to da se Protek odijela izrađuju u raznim stilskim varijacijama, sa preklopom ili bez preklopa, sa jednim ili dva reda dugmadi, sa dubokim ili plitkim manžetnama?“

„U pravu ste...“, rekoh i nervozno nažvrljah bilješku na ivici rokovnika.

Petrović je primijetio moju nervozu. Radio sam u njegovoj firmi već sedam godina, od svoje dvadeset treće godine, i imao sam samo riječi hvale za tog vitalnog, šezdeset sedam godina starog, proćelavog, malčice debeljuškastog suvlasnika firme vrijedne dva miliona eura, hladnih očiju i srdačnog osmijeha; uvijek je brinuo o svojim radnicima, onoliko koliko je bilo potrebno da budemo zadovoljni svojim poslom.

„Opusti se“, reče, „Stići će današnjom poštom“.

Prisilio sam sebe da se osmjehnem. Ustao sam od stola i prošetao po kancelariji.

„Čovjek bi pomislio da mi je ovo prvo ubistvo“, promrmljah sa omalovažavajućim osmijehom.

„Znam kako ti je“, reče direktor. „Prije nego što sam okačio o klin moj revolver, ni ja nijesam mogao da spavam po čitav mjesec, čekajući obavještenje. Razumijem te!“

I upravo kad je to izgovorio, vrata su se otvorila i pojavila se kurirka sa nekoliko pisama koja je stavila na moj sto, i tiho ponovo izašla. Žustro sam zgrabio pisma i brzo ih pročešljao; našao sam ono što sam očekivao – dug bijeli koverat sa zvaničnim pečatom BEK-a na njemu.

„Tu smo“, rekoh zadovoljno, „To je moja lutkica!“

„Lijepo“, reče Nikola, posmatrajući me ispod obrva. Nije tražio da otvorim koverat; to bi bilo ne samo narušavanje etike, već i prestup u očima zakona – niko sem Lovca nije trebao da zna ime Žrtve. „Želim ti uspješan lov!“

„Vjerujem u to!“, uzvratih samouvjereno. Moja kancelarija bijaše uredno pospremljena već nedjelju dana, čekao sam samo da stigne ovaj koverat i da se otisnem u novu avanturu.

„Jedno dobro ubistvo bi ti mnogo koristilo“, reče Nikola i položi ruku na moje rame, „Bio si napet u zadnje vrijeme“.

„Želio bih da sam još uvijek mlad“, nastavio je, gledajući sa sjetom svoju obogaljenu nogu. „Imam želju da ponovo uzmem revolver u ruke...“

Starac je svojevremeno bio veoma dobar Lovac. Deset uspješnih lovova dali su mu pravo da postane član elitnog Kluba Desetkaša. Ali naravno, poslije svakog lova, Nikola je morao da nastupi u ulozi Žrtve, tako da je na svom rabošu imao dvadeset ubistava! Pokazujući na koverat, rekoh, pola u šali, pola ozbiljno, „Nadam se da moja Žrtva nije neko nalik tebi!“

„Ha, ha... Ne brini zbog toga! Koja ti je to po redu?“

„Osma...“

„Srećna osmica? E pa kreni na nju, još malo pa ćemo te primiti u Desetkaše! Srećno!“

I lagano se okrete na petama i izađe iz kancelarije.

Jedva sam dočekao da otvorim koverat. Ko li će biti moja sljedeća Žrtva? Pametna ili glupa? Bogata, poput moje četvrte Žrtve, ili siromašna, kao druga i peta? Hoće li imati organizovanu Osmatračku službu, ili će se osloniti na sopstveno umijeće? Uzbuđenje od pomisli na lov bijaše čudesno, strujalo je kroz moje vene i uzburkalo puls! Upravo u tom trenutku, kroz poluotvoreni prozor, kroz koji se vidio krajičak azurno plavog mora sa bijelim talasićima, doprije zvuk revolverskih pucnjeva, sa udaljenosti od otprilike dva – tri bloka. Dva brza pucnja, a par sekundi kasnije još jedan, konačni. Neko je sredio svog čovjeka. Blago njemu! Bilo je to divno osjećanje, ponovo biti živ!

Pocijepah nestrpljivo koverat, i iz njega ispadoše Obavještenje i tri fotografije. Zabezeknuto pogledah osobu na fotografijama, a zatim njeno ime u vrhu Obavještenja. Stellmaria .

Moja osma Žrtva bijaše žena!...

Sjedoh na ivicu stola. Ovo nijesam očekivao. Ponovo pogledah pismo. Stellmaria . Nikad ranije nijesam ubio ženu...

Uzeh telefon i pozvah BEK.

„Biro za Emocionalnu Katarzu, obavještajno odjeljenje, izvolite!“, začuh glas nekog muškarca s druge strane žice.

„Čujte, ovaj, upravo sam dobio Obavještenje, iz koga vidim da je moja Žrtva jedna žena; je li to u redu?“, i rekao sam službeniku djevojčino ime.

„Sve je u redu, gospodine“, uzvrati službenik nakon poluminutne provjere. „Ta osoba se dobrovoljno prijavila kod Ministarstva. Zakon kaže da žene imaju ista prava kao muškarci!“

„Možete li mi reći koliko je ubistava izvršila?“

„Žao mi je, gospodine, to vam ne mogu reći. Jedine informacije na koje imate pravo su njen zakonski status, i adresa i opisni podaci koje ste dobili u pismu.

„Shvatam... Mogu li da zatražim drugu Žrtvu?“

„Možete da odbijete lov, razumije se, to je vaše zakonsko pravo. Ali nova Žrtva vam neće biti dozvoljena sve dok prethodno i sami ne odigrate tu ulogu. Želite li da odbijete lov, gospodine?“

„Oh, ne, ne, samo sam pitao! Hvala vam.“

Spustio sam slušalicu i zavalio se u stolicu. Vražje žene, uvijek moraju da se umiješaju u muške igre. Zašto ne sjede mirno kući i čuvaju svoju ljepotu. S druge strane, one jesu slobodni građani. Ali, sve to mi ne izgleda dovoljno ženstveno.

Istorijski govoreći, Ministarstvo za Emocionalnu Katarzu je izmišljeno za muškarce, i isključivo za muškarce. Ministarstvo je osnovano krajem četvrtog svjetskog rata – ili šestog, kako su to neki istoričari računali.

U to vrijeme, potreba za trajnim, vječitim mirom bijaše urgentna, a razlog praktičan, baš kao i ljudi koji su ga izmislili. Prosto – uništenje je vrebalo iza svakog ćoška. Tokom svjetskih ratova, oružja su postajala sve moćnija, razornija i opasnija, a vojnici su se sve manje ustručavali da ih upotrijebe. Ali tačka bez povratka bijaše blizu; još jedan rat bi zaista bio rat koji bi okončao sve ratove – više niko ne bi preostao da otpočne još jedan...

I tako je morao da bude izmišljen mir koji bi trajao vječno. Ali njegovim tvorcima bijaše jasno da su ljudi još uvijek sputani i napeti, i da je to kazan u kome se krčka rat. Pitali su se zašto u prošlosti mir nikada nije dugo trajao.

Zato što ljudi vole da se bore, bijaše odgovor.

Oh, ne, to nije tačno, vrištahu idealisti.

Ali mirotvorci su sa žaljenjem morali da konstatuju permanentnu potrebu za nasiljem kod velikog dijela čovječanstva. Ljudi nijesu anđeli, bijaše jasno. Ali nijesu ni đavoli. Oni su prosto prilično ratoborna bića. Sa znanjem koje su tada posjedovali, naučnici su mogli da iskorijene tu crtu iz ljudskih gena. Mnogi su mislili da je to rješenje. Ali mirotvorci bijahu praktični ljudi, i oni nijesu tako mislili. Oni su uvidjeli vrijednost suparništva, ljubavi prema borbi, hrabrosti suočene s malim izgledima na uspjeh. To, po njima, bijahu divljenja dostojne odlike jedne rase, i zaloga njene dugovječnosti. Bez tih osobina, rasa bi neminovno nazadovala. Sklonost prema nasilju, utvrdili su, bijaše neraskidivo povezana s talentom, fleksibilnošću, preduzimljivošću. Stvarni problem mirotvoraca je, dakle, bio kako obezbijediti mir koji će trajati i onda kad njih više ne bude. Kako spriječiti rasu da uništi sama sebe, ali ne ukidajući dragocjene karakteristične crte.

Da bi se to postiglo, zaključiše, trebalo je usmjeriti čovjekovo nasilje, obezbijediti mu jednu odušku, mogućnost pražnjenja.

Prvi veliki korak bijaše legalizacija gladijatorskih disciplina, uključujući nasilje i ubijanje. Ali bilo je potrebno i više od toga. Predstave su djelovale samo do određene tačke. A onda su ljudi zahtijevali pravu stvar. Nema zamjene za ubistvo s predumišljajem. I tako je ubistvo bilo legalizovano, ali na strogo individualnoj bazi, i samo za one koji su to željeli. Vladama je naloženo da formiraju Ministarstva za Emocionalnu Katarzu.

Nakon izvjesnog perioda probe, usvojena su jednoobrazna pravila. Svako ko je želio da ubija, morao se prijaviti BEK-u. Nakon što bi dao određene garancije, bila bi mu dodijeljena Žrtva. Ukoliko bi uspješno obavio lov, i pri tome i preživio, otprilike tri mjeseca kasnije bi morao i sam da preuzme ulogu Žrtve. Takav je, ukratko, bio aranžman. Pojedinac je mogao izvršiti onoliko ubistava koliko je želio, ali između svaka dva lova, i sam bi morao da bude Žrtva; ukoliko bi uspio da ubije svog Lovca, mogao je prestati, ili se prijaviti za novi ciklus Lovac – Žrtva.

Nakon deset godina, otprilike jedna trećina civilizovanog stanovništva se prijavila za bar jedno ubistvo. Broj stanovnika se smanjio za četvrtinu, i ostao na tom nivou.

Filozofi su odmahivali glavom, ali praktični ljudi bijahu zadovoljni. Rat se
Sva vremena su GMT +1. Trenutno vreme je 9:47 am.