Registracija
Upoznavanje.net vam pomaže da se povežete sa drugim ljudima iz vašeg života.

Pregled samo jednog posta.
Filozofi su odmahivali glavom, ali praktični ljudi bijahu zadovoljni. Rat se našao tamo gdje i pripada – u rukama pojedinaca. Naravno, vremenom je došlo do razvijanja igre i njene komercijalizacije. Kad je njeno postojanje jednom bilo prihvaćeno, igra je postala veliki biznis. Razvijeni su uslužni servisi kako za Žrtvu tako i za Lovca.

Ministarstvo za Emocionalnu Katarzu je biralo nasumice Žrtvino ime. Lovac je imao na raspolaganju dvije nedjelje da ubije svoju Žrtvu, oslanjajući se isključivo na svoje sposobnosti, bez ičije pomoći, imajući na raspolaganju samo ime i adresu Žrtve i tri njene fotografije, te revolver standardnog kalibra, ne koristeći pri tome nikakav oklop.

Žrtva je, pak, dobijala obavještenje nedjelju dana prije Lovca. Njoj je saopštavano samo to da je Žrtva. Nije znala ime svog Lovca. Imala je pravo da koristi oklop po svom izboru, i da unajmi Osmatrače. Osmatrači nijesu smjeli da ubiju, to je dozvoljeno samo Žrtvi i Lovcu, ali su mogli da otkriju nekog stranca u gradu, ili da nekog nervoznog revolveraša namame na čistinu. Žrtva je imala pravo da pripremi sve moguće zasjede kako bi ubila svog Lovca. Ali bile su propisane stroge kazne za ranjavanje ili ubijanje pogrešne osobe. Takođe, sva druga ubistva, iz osvete ili koristoljublja, bila su po kratkom postupku kažnjavana smrću.

Krasota sistema bijaše u tome što su svi ljudi koji su htjeli da ubijaju to mogli da čine; oni koji nijesu željeli, dvije trećine stanovništva, to nijesu ni morali. I tako, najzad, više nije bilo velikih ratova, čak nijedan nije bio ni na pomolu. Samo stotine i hiljade malih svakoga dana. Mir je konačno bio obezbijeđen.

Nije mi se nikako sviđala ideja da ubijem jednu ženu. Ali potpisao sam. Možda je to bila greška, ali tu grešku više nije bilo moguće ispraviti. A i nijesam bio ni najmanje voljan da propustim svoj osmi lov.

Uzeo sam aktovku i napustio kancelariju. Nijesam htio uzeti taksi, trebala mi je šetnja kako bih se smirio i sredio svoje misli. Nije mi priličilo da se ponašam poput mladića koji kreće u svoj prvi lov. Žurno sam koračao ulicom, ne gledajući nikoga u oči; zuriti u bilo koga značilo je izazivati metak, ako bi dotična osoba slučajno igrala ulogu Žrtve. Neke Žrtve bi pucale čak i ako ih samo okrznete pogledom; nervozni momci.

Stigao sam kući i uzeo već odavno spakovan kofer. Stellmaria je živjela u malom gradu na obali mora, u zalivu, odakle su se vidjeli brodovi što ulaze u zaliv. To je bilo dobro. Uživao sam da lovim na takvim mjestima. Od uzbuđenja, puls mi je ubrzano tukao. Čudna stvar, kako svako novo ubistvo izaziva novo ushićenje. Činilo mi se da mi to nikada ne bi dosadilo, za razliku od, recimo, francuskog peciva, ili seksa ili alkohola; ubijanje je uvijek novo i uvijek drugačije.

Kasno uveče sam stigao u grad koji je pripadao Stellmariji. Uzeo sam sobu u jednom prosječnom hotelu blizu centra grada, i takođe blizu Žrtvine adrese. Recepcioneri su se osmjehivali i bili neobično ljubazni, a to mi se nije nikako sviđalo; nijesam volio kad me tako lako prepoznaju kao pridošlog ubicu.

Prva stvar koju sam ugledao kad sam ušao u svoju sobu bijaše luksuzna brošura na stočiću, „Kako da izvučete najbolje iz vaše Emocionalne Katarze“, sa pozdravima uprave. Neka idu dođavola. A biblioteka u uglu je sadržavala sve što bi zatrebalo jednom neiskusnom Lovcu – „Lov u gradovima“, od Mitvela i Klarka, „Kako uočiti Osmatrača“ od Algrina, „Žrtvin intimni krug“ istog autora, „Taktike za lov na ljude“ od Dr. Friša, i još sijaset drugih djela koje sam znao maltene napamet, te sam ih s nipodaštavanjem ostavio na njihovim mjestima.

Budući da sam prvi put bio u njenom gradu, sljedeće jutro sam proveo naprosto šetajući ulicama u susjedstvu Stellmarije, i uživajući u zracima još uvijek zubatog sunca. Ušao sam i u nekoliko prodavnica. Bilo je tu svega. I lakih neprobojnih oklopa za Žrtve, i neprobojnih šešira, nekih novih bočnih pištolja kalibra 38 (Koristite Malverna Nepogrešivog, proklamovao je oglas; Odobreno od strane BEK-a. Punjenje 12 metaka. testirana odstupanja manja od 1 mm na 1000 metara! Ne promašite vašeg suparnika! Ne rizikujte život bez najboljeg!), bilo je i lažnih štaka sa skrivenim magacinom od četiri metka. Dok sam bio mlađi, polagao sam puno u takve novotarije, ali sada sam znao da su klasične metode obično i najbolje.

Šetajući stigoh na glavni gradski trg upravo u momentu kad su četiri čovjeka Komunalnog preduzeća odnosili leš tek ubijenog čovjeka, i bilo mi je žao što sam propustio scenu ulova. Ručao sam u jednom zgodnom malom restoranu, i nakon toga prošetao rivom. Tu se na pločniku nalazio jedan mali, prijatan kafe - restoran. I tu ugledah nju! Nikad nijesam mogao da pogriješim lice. Bila je to Stellmaria! Sjedjela je sama za stolom i gledala u more. Nije podigla pogled dok sam prolazio. Odšetao sam do kraja rive, i zastao, drhtavih ruku i oznojenih dlanova.

Je li ta djevojka bila luda, kad se tako otvoreno izlagala? Zar je mislila da ima sedam života?

Zaustavio sam jedan taksi i rekao mu da polako vozi preko rive. Naravno, ona je i dalje sjedjela tamo. Pažljivo je pogledah. Izgledala je mlađa nego na fotografijama. Nije mogla imati mnogo više od dvadeset godina. Njena crna ravna kosa je bila razdijeljena po sredini i začešljana iznad ušiju, dajući joj izgled kaluđerice. Izraz njenog lica, koliko sam mogao da razaberem, bijaše izraz rezignirane tuge. Zar neće čak ni pokušati da se brani?

Isplatih vozača da me odveze do pošte, i iz govornice pozvah BEK.

„Biro za Emocionalnu Katarzu, obavještajno odjeljenje, izvolite!“, učinilo mi se da opet čujem poznati glas.

„Jeste li sigurni da je Žrtva po imenu Stellmaria obaviještena o svom statusu?!“

„Sačekajte trenutak, gospodine“. Nervozno sam kuckao prstima po vratima kabine dok je službenik BEK-a tražio informaciju. „Da, gospodine, obaviještena je, imamo njenu ličnu potvrdu. Nešto nije u redu?“

„O, ne, sve je u redu; samo htjedoh da provjerim. Hvala vam.“

Na kraju krajeva, nije me se ticalo ako djevojka nije željela da se brani. Još uvijek sam imao ovlašćenje da je ubijem. Na mene je red.

Ipak, odložio sam stvar za sljedeći dan. Vratio sam se u hotel i istuširao se. Uveče sam otišao u bioskop, a pred spavanje sam legao na krevet i čitao BEK-ovu brošuru. Zagledao sam se u tavanicu i razmišljao. Sve što sam trebao da uradim je da ispalim jedan hitac u nju. Da se provezem taksijem pored nje i ubijem je. Ona je bila neodgovarajući takmac za ovakvu stvar, zaključih s negodovanjem.

Sljedećeg jutra sam ponovo prošao pored kafića. Djevojka je opet bila tu, za istim stolom. Kao i juče, otišao sam do kraja šetališta i uzeo taksi.

„Vozite preko rive, ali veoma polako“ rekoh vozaču.

„U redu!“, odvrati vozač zlurado se cerekajući, saučesnički; očito mu nije bio prvi put da ima putnika sa takvim zahtjevom.

Iz taksija, pogledom sam tražio Osmatrače. Koliko god se naprezao, nijesam mogao vidjeti nijednog, djevojka ih nije imala. Obije njene ruke su ležale na stolu. Laka, nepokretna meta. Dodirnuh dugme na sakou, jedan nabor se raširi i revolver uskoči u moju ruku, spreman za upotrebu.

„Polako sada“, rekoh vozaču.

Taksi je milio pored kafića. Pažljivo nanišanih, tražeći djevojčino lice na mušici cijevi. Stegnuh prst oko obarača.

„Do đavola!“

Djevojka je podigla ruke da uzme cigaretu iz kutije, i lagano je pripalila, nagnuvši se naprijed; nijesam htio rizikovati da promašim ovako sigurnu metu.

„Ponovo preko rive“, rekoh vozaču.

Vozač se samo kratko osvrnu i s razumijevanjem pokaza osmijeh nalik na neuspjelu operaciju slijepog crijeva. Pitao sam se da li bi bio toliko srećan da zna kako upravo pokušavam da ubijem jednu ženu.

Pet minuta kasnije, djevojka je i dalje sjedjela s cigaretom u ruci, gledajući u nju tužnim pogledom. Ponovo je nanišanih, tačno iznad lijevog uha, zadržah dah i počeh da stežem obarač revolvera. Ali onda odmahnuh glavom i gurnuh revolver natrag u džep.

Idiotska djevojka mi je uskraćivala punu dobrobit moje katarze. Isplatio sam vozača i uputio se u hotel pješice. Suviše je lako. Bio sam naviknut na istinski lov. Prethodna ubistva su bila prilično teška. Žrtve su pravile svakakve trikove. Jedan bijaše unajmio najmanje tuce Osmatrača. Ali ja sam ih sve nadmudrio, mijenjajući taktiku prema trenutnoj situaciji. Jednom sam se maskirao u mljekadžiju, drugi put u inkasanta za vodu. Šestu Žrtvu sam jurio po Velikom jezeru, tip je čak uspio i da puca na mene. Ali sam ipak svaki put odradio svoj posao.

Kako bih mogao da se ponosim ovim ubistvom? Šta bi rekli u Klubu Desetkaša? To me je brinulo, jer sam žarko želio da postanem član kluba. Čak i kad bih odustao od ove djevojke, morao bih se braniti od nekog Lovca, i zatim bih još uvijek bio tri ubistva daleko od Kluba...

Ostao sam da ručam u hotelu, zatim sam odspavao par sati. Istuširao sam se i izašao u popodne malog primorskog gradića, prošarano zlatnim zracima sunca koje je nebo činilo toplije plavim nego ikad ranije te godine...

Instinktivno sam krenuo prema kafiću na obali, i još izdaleka uočio Stellmariju, ponovo samu za stolom; u međuvremenu je promijenila sto, valjda je i ona išla nekud, a na stolu je stajala flaša “Koka kole”. Lagano sam šetao pločnikom, i u momentu kad sam prolazio ispred kafića, učinio sam nešto što vjerovatno nijedan Lovac u istoriji nije učinio, ili bar ja nijesam čuo za to – potaknut neobjašnjivim porivom, ušao sam u kafić i stao ispred stola svoje Žrtve.

“Haj!”, rekao sam tihim glasom.

Nije bilo odgovora. Stellmaria je samo podigla glavu i pogledala me svojim tužnim plavim očima.

“Čujte, ovaj, ja nijesam iz ovog grada”, rekoh, stavljajući ruku na naslon stolice, “Tu sam na nekom seminaru i prilično sam usamljen. Prosto bih volio da porazgovaram s nekim ko je... Kako da kažem... Ali, ne bih nipošto volio da smetam, čujte, ako mislite da...”

“Ne smetate”, prekinula me je, “Svejedno mi je.”

“Hvala”, rekoh sijedajući. “Mogu li da vas ponudim pićem?”

“Već imam, hvala”, pokaza glavom na Kolu.

“Možda nešto drugo? Recepcioner u hotelu mi je rekao da ovdje prave sjajne palačinke s eurokremom?”

Lagano se osmjehnula, “U redu, ako baš želite, uzeću porciju palačinki, hvala.”

“Moje ime je Petar”, rekoh, ima
Sva vremena su GMT +1. Trenutno vreme je 1:22 am.