Registracija
Upoznavanje.net vam pomaže da se povežete sa drugim ljudima iz vašeg života.

Pregled samo jednog posta.
“Moje ime je Petar”, rekoh, imajući na umu da to uopšte nije važno.

“Stellmaria”

“Stellmaria, to je lijepo ime. Drago mi je što smo se upoznali!”

Konobar donese dvije porcije palačinki i dvije Kole, za nju i mene. Sjedjeti sa svojom Žrtvom u toplo martovsko popodne na rivi gradića u kome je stalo vrijeme i jesti palačinke sa eurokremom, to već predstavlja nešto. Samo, poslije mi niko neće vjerovati...

“Šta radiš ovdje sama, Stellmaria?”

“Čekam da budem ubijena”, uzvrati ona tiho.

Pažljivo je pogledah. Da li je shvatala ko sam ja? Znao sam iz iskustva da bi lako mogla držati pištolj uperen u mene ispod stola. Prinio sam ruku malo bliže dugmetu za otvaranje džepa s revolverom.

„Jesi li ti Žrtva?“, pokušah da namjestim što je moguće prirodniji ton glasa i izraz lica.

„Bravo, pogodio si!“ U njenom glasu osjetih notu ironije. „Da sam na tvom mjestu, sklonila bih se s puta. Nema smisla da te neko greškom upuca...“

Nijesam mogao da shvatim djevojčinu mirnoću. Da li je bila samoubica? Je li moguće da joj ni do čega nije stalo, da prosto želi da umre?

„Zar nemate nijednog osmatrača?“ pitao sam je, istinski zapanjen.

„Ne“, pogledala me je pravo u oči, i tada vidjeh nešto što ranije nijesam zapazio: bila je vrlo lijepa!

„Ja sam rđava djevojka“, rekla je nehajno, tonom kojim bi na kiosku tražila pakovanje Orbit žvaka, „Pala mi je na pamet ideja da bih mogla da ubijem nekoga, i prijavila sam se kod BEK-a. A onda... Nijesam mogla to da učinim...“

Saosjećajno klimnuh glavom.

„Ali još uvijek sam u igri, naravno. Bez obzira što nijesam pucala, ipak moram da budem Žrtva.“

„Ali zašto nijesi unajmila nekoliko osmatrača?“

„Ne bih mogla nikog da ubijem. Naprosto ne bih mogla. Nemam čak ni revolver.“

„Zato imaš mnogo hrabrosti, rekao bih, kad se ovako otvoreno izlažeš?“

Ali negdje duboko u sebi bijah zapanjen njenom glupošću.

„Šta da radim?“ upita ona pogruženo. „Od Lovca se ne možete sakriti. Bar ne od pravog Lovca. A nemam dovoljno novca da nepovratno iščeznem.“

„Slušaj, u interesu tvoje odbrane, ja mislim da bi...“, htjedoh otpočeti improvizaciju, ali me ona prekide:

„Ne! Donijela sam odluku o tome. Čitava stvar je pogrešna, čitav sistem. Kad sam imala moju Žrtvu na nišanu, kad sam vidjela... kako bih mogla... lako mogla... oh!...“

Stellmariji lagano zadrhta glas, ali se ona brzo trgla,

„Zaboravimo to, u redu!“, reče i na silu se nasmiješi.

Njen osmijeh bijaše očaravajući.

Zatim smo skrenuli razgovor na druge teme. Pričao sam joj o svom poslu, o fabrici zaštitnih odijela, a ona meni o sebi i svom malom gradu. Imala je dvadeset dvije godine i bila je promašena glumica. Prihvatila je na kraju moj poziv na večeru, a nakon toga i odlazak u Gladijatorijum, i mojoj sreći ne bijaše kraja! Pozvao sam taksi (činilo mi se da sam cijelo vrijeme u ovom gradu proveo u taksijima!), i otvorio sam joj vrata. Krenula je da ulazi u taksi. Oklijevao sam za momenat. Tog trenutka sam mogao da ispalim metak u nju, bilo bi vrlo lako.

Ali odustao sam. Samo za trenutak, rekao sam sebi...

Gladijatorske igre bijahu otprilike iste onakve kao i bilo gdje drugdje – bilo je uobičajenih istorijskih događaja, mačevalaca, bacača mreže, duela sabljom i floretom, bitki iza barikada vođenih lukom i strijelom, duela na visoko razapetoj žici. Većina tih bitki se, naravno, vodila na život i smrt. Sve u svemu, veče je prošlo ugodno.

Ispratio sam Stellmariju do njene kuće, ovaj put smo šetali kroz prijatnu hladnoću martovske večeri. Osjećao sam kako su mi dlanovi mokri od znoja. Nikad još nijesam naišao na neku djevojku koja mi se više svidjela. A ipak je ona bila moja zakonita divljač!

Nijesam znao šta da radim...

Stigli smo pred njen ulaz, i, o surova kandžo sudbine, ili slijepo kopito slučaja, pozvala me je u svoj stan.

Zajedno smo sjeli na trosjed. Stellmaria je sama pripalila novu cigaretu svojim velikim upaljačem, a zatim se opet umirila.

„Uskoro odlaziš?“

„Da, sjutra. Seminar se završava sjutra.“

Ćutala je za trenutak...

„Biće mi žao kad budeš odlazio...“ procijedila je konačno, i okrenula glavu prema meni.

Sjedjeli smo neko vrijeme u tišini, a onda je Stellmaria ustala da nam donese piće. Posmatrao sam njena leđa dok se udaljavala, i ruka mi je nesvjesno krenula prema dugmetu na sakou – sad je bio pravi trenutak!

Ali trenutak je prošao, neopozivo prošao! Neću je ubiti! Čovjek ne ubija ženu koju voli.

Ta spoznaja da je volim bijaše pravi šok za mene. Ja sam ovdje došao da ubijem osmu Žrtvu, a ne da nađem ljubav svog života!

Vratila se s pićem i sjela bliže meni, gledajući u prazno. Srce mi je puklo:

„Stellmaria, sviđaš mi se! Ja te volim!“

Trgla se i pogledala me, a u očima su joj zaiskrile suze.

„Ne možeš,“ usprotivila se, „Ja sam žrtva. Ja ću biti ubijena. Neću živjeti dovoljno dugo da bih...“

Prekinuo sam je nježnim kratkim poljupcem.

„Ti nećeš biti ubijena, Stellmaria. Ja sam tvoj Lovac!“

Zurila je u mene za trenutak, onda se nesigurno nasmijala, a zatim se njen osmijeh zamrznuo:

„Hoćeš li me ubiti?!“

„Ne budi smiješna, Stellmaria – volim te!“

Odjednom se našla u mom zagrljaju.

„Oh, gospode!“, tiho je uzdahnula, „Ovo čekanje... Tako sam se plašila!...“

„Sada je sve gotovo!“, tješio sam je, „Nema više straha!“

„Zamisli samo kakva će to priča biti za našu djecu u budućnosti:“, prepustio sam se maštanju, „Došao sam da te ubijem, a vratio sam se s tobom u naručju!“

Poljubila me je, a zatim se pripila uz mene i pripalila još jednu cigaretu.

„Možda bi mogli da razmišljamo o pakovanju?“, predložih; „Htio bih da se što prije...“

„Čekaj“, prekinula me je, izvukla se iz mog zagrljaja i pomjerila se na suprotni kraj trosjeda, „Nijesi me pitao da li ja tebe volim!“

„Šta?!“

I dalje mi se osmjehivala, dok je u ruci držala svoj upaljač, okrenut prema meni, a u dnu upaljača se vidjela crna rupa. Rupa dovoljno velika za metak kalibra 38.

„Stellmaria, ne zavitlavaj me!“

„Ja se ne šalim, ljubavi!“

U djeliću sekunde sam se pitao kako sam uopšte mogao zaključiti da ima tek nešto više od dvadeset godina; gledajući je sada, zaista gledajući je, shvatio sam da joj ne može biti mnogo manje od trideset godina. Svaki minut njene napete, uzbudljive egzistencije, ocrtavao se na njenom licu.

„Ja tebe ne volim, Petre!“, blago je rekla, i dalje nepomično držeći upaljač.

Borio sam se za dah. Moja svijest se podijelila na dva dijela, i oni su optuživali jedan drugog kako nijesam primijetio kakva je čudesna glumica ona zapravo bila. Dostojna poznate operske izvedbe Bridi pajaco, koja je mnogima istjerala suze na oči. Mora da je znala od samog početka ko sam ja.

Pritisnuh dugme, i revolver se nađe u mojoj ruci, repetiran i otkočen.

Tane koje me je pogodilo u grudi oborilo me je preko stočića za kafu. Revolver mi je ispao iz ruke. I dok mi je bol razdirao grudi, upola svjestan, posmatrao sam kako se Stellmaria nadnosi nad mene sa svojim upaljačem - revolverom i pažljivo nišani da mi zada coup de grace. Posljednjim djelićem svijesti, čuo sam je kako ushićeno govori, dok je povlačila obarač,

„Sada konačno mogu da se učlanim u Klub Desetkaša!“
Sva vremena su GMT +1. Trenutno vreme je 10:49 pm.