Registracija
Upoznavanje.net vam pomaže da se povežete sa drugim ljudima iz vašeg života.

Pregled samo jednog posta.
ZLA ZENA

Putovao nekud čovek sa ženom, pa udare preko livade skoro pokošene, onda čovek reče: "Ala ženo! lijepo ti je ova livada pokošena!" A žena: "Zar ti je napalo na oči, te ne vidiš, da to nije košeno, nego striženo!" A čovek opet: "Bog s tobom, ženo! kako će se livada strići?to je košeno, eto vidiš otkosa." I tako čovek dokazujući da je košeno, a žena, da je striženo,


svade se, i čovek udari ženu, pa joj stane vikati da ućuti; a žena pristane pored puta uz čoveka, pa mu unese dva prsta pod oči, i njima strižući kao nožicama, stane vikati: "Striženo! striženo! striženo!" Idući ona tako pored puta, a ne gledajući preda se, nego čoveku u oči i u svoje strickanje, nagazi na nekakvu rupu, koja je od ozgo bila pokrivena otkosima, i u nju upadne. Kad vidi čovek, đe se ona strovali i zamakne u rupu, a on reče: "A! tako tebi valja!" Pa otide svojim putem i ne nadvirujući se nad rupu. Poslije nekolika dana ražali se čoveku, pa stane u sebi govoriti: "Ajde da je izvadim, ako još bude živa! kaka je taka je; a može biti, da će se u napredak što i popraviti;" pa uzme uže i otide nad rupu, pa pusti uže u rupu i stane vikati, da se uvati za uže, da je izvuče na polje. Kad već opazi da je uže zateglo, a on onda povuci! – Kad već uže prikupi blizu kraja, ali ima šta viđeti: mjesto žene, uvatio se za njega đavo, s jedne strane bijel kao ovca, a s druge crn kao što i jest. Čovek se uplaši, i pođe da upusti uže, a đavo poviče: "Drži, da si mi po Bogu brat! izvuci me na polje, pa me ubij, ako mi nećeš: život pokloniti; samo me izbavi. odavde." Čovek primi za Boga, i izvuče đavola na polje. Đavo odma zapita čoveka, kakva ga je sreća tu donijela, da ga izbavi; i šta je tražio u toj rupi; a kad mu čovek kaže, da mu je tu prije nekolika dana upala žena, i da je došao sad, da je izvadi: onda đavo poviče: "Šta pobratime, ako Boga znaš! Pa to tvoja žena! i ti mogao s njom živiti! I opet došao da je izvadiš! Ta ja sam u tu rupu upao prije toliko vremena, pa mi je iz najprije istina bilo teško; a poslije sam se bio kojekako navikao; ali kako ta prokleta žena dođe k meni, malo za ova nekolika dana ne crko od njezina zla: saćerala me bila u kraj, pa vidiš kako mi je ova strana, što je bila od nje, osijedila, sve od njezina zla!! – Prođi je se, ako Boga znaš! Ostavi je tu, đe je; a evo ja ću tebe učiniti čestita, što si me od nje izbavio (pa iščupa iz zemlje jednu travku, i pruži je čoveku): na ti ovu travu, te je ostavi; a ja idem, pa ću ući u kćer toga i toga cara; iz svega će carstva doći ljekari, i popovi i kaluđeri, da je liječe i da mene ćeraju, ali ja neću izići, dokle gođ ti ne dođeš; a ti se načini ljekar, pa i ti dođi da je liječiš, i samo je okadi ovom travom, a ja ću odma izići, po tom će tebi car dati svoju kćer, i uzeće te da caruješ s njime." Čovek uzme travu, te ostavi u torbu, pa se oprosti s pobratimom, i rastanu se. – Poslije nekoliko dana pukne glas, da je bolesna careva kći, ušao đavo u nju. Skupe se iz cijeloga carstva ljekari, i popovi i kaluđeri, ali zaludu, ne može niko ništa da učini. Onda čovek uzme torbu s travom, te objesi o vratu, i uzme štap. u šake, pa zapali pješice u carsku stolicu, i upravo u careve dvore. Kad se prikuči sobama, đe boluje careva kći, vidi đe lete ljekari i ljekarice; popovi, kaluđeri i vladike, čate molitve, svještavaju masla, drže denija, i zovu đavola da iziđe, a đavo jednako viče iz đevojke i ruga im se; pođe i on tamo sa svojom torbom, ali ga ne puštaju unutra; onda on otide u kuću upravo carici, pa joj kaže, daje i on ljekar, i da ima travu, kojom je on do sad išćerao nekoliko đavola. Carica, kao svaka mati, skoči brže bolje, i odvede ga đevojci u sobu. Kako ga đavo opazi, on mu progovori: "Tu si, pobratime!" – "Tu sam". "E dobro! a ti čini svoje, pa ću ja izići; ali ti više da ne ideš za mnom, đe se ja oglasim, zašto ne će dobro biti (ovo su oni tako govorili, da niko drugi nije mogao čuti ni razumjeti, osim nji dvojice)." Čovek izvadi svoju travu iz torbe, te okadi đevojku, a đavo iziđe, i đevojka ostane zdrava kao od majke rođena. Svi ostali ljekari kao posramljeni raziđu se kud koji, a ovoga zagrle car i carica, kao svoga sina, pa ga uvedu u riznicu, te ga preobuku i dadu za njega svoju jedinu kćer, i pokloni mu car pola carstva svoga! Poslije nekoga vremena otide onaj isti đavo, te uđe u kćer drugoga većeg cara, koji je bio komšija s ovim. Udare svud po carstvu tražiti joj lijeka, a kad ne nađu, onda razberu, kako je i ovoga cara kći bila tako bolesna, pa je izliječio nekakav ljekar, koji je sad njegov zet. Tada onaj car napiše knjigu svome komšiji, i moli ga, da mu pošalje onog ljekara, što mu je kćer izliječio, da izliječi i njegovu kćer od onake bolesti, pa će mu dati štogođ ište. Kad to car kaže svome zetu, a zet se opomene, što mu je najposlije kazao pobratim na rastanku, pa ne smije da ide, nego se stane odgovarati, da je on već pobacio ljekarinu, i da više ne zna liječiti. Kad to odgovore onome caru, a on pošlje drugu knjigu, i kaže, da će dignuti vojsku i zametnuti krajinu, ako mu car ne pošlje svoga ljekara. Kad ovom caru dođe takovi glas, onda kaže svom zetu, da drukčije biti ne može, nego da treba ići. Kad se carev zet vidi na nevolji, spremi se i otide. Kad dođe carevoj kćeri, a đavo se začudi, pa poviče: "A! pobratime, šta ćeš ti ovđe? Nijesam li ja tebi kazao, da ti više ne ideš za mnom?" – "E! moj pobratime! (progovori carev zet) ne idem ja da tebe ćeram iz careve kćeri, već te tražim, da te pitam, šta ćemo sad? izišla moja žena iz rupe, pa što traži mene, kojekako; ali tebe! što mi je nijesi dao izvaditi iz rupe." – "Šta naopako! izišla tvoja žena!" poviče đavo, pa skoči iz careve kćeri, i uteče čak u sinje more, i više se nikad ne vrati među ljude.


Srpske narodne pripovjetke

(Vuk Stefanović Karadžić)
Sva vremena su GMT +1. Trenutno vreme je 4:34 pm.